30. јун 2009.

Stvari uvek mogu biti i drugačije

Plato ispred Narodne skupštine, 28. juna 2009. oko 09:30 h.

Da stvari ne moraju biti onakve kakvim se čine uverila sam se još jednom, u nedelju 28. juna, na Vidovdan. Toga dana sam imala priliku da prisustvujem događajima koji su se pokazali kao sušta suprotnost onome što bi bilo očekivano da budu. Jedan događaj je konferencija UNEP-a, koja se uprkos naizgled čovekoljubivoj temi (međunarodna konferencija o zaštiti čovekove sredine), na kraju pretvorila u žučnu političku debatu između nekoliko zemalja (ne brinite, naši nisu učestvovali u svađi), a drugi događaj, koji već po samoj svojoj prirodi ima snažnu političku konotaciju, upravo je bio suprotno - misija ljubavi i mira. U pitanju je Bike-Rock misija KiM 3, koja se održava već treću godinu za redom, u organizaciji kluba Harley Davidson Srbija.


Prvi bikeri su stigli već pre 9 časova i izazvali su interesovanje i opšte oduševljenje prolaznika. Ja sam prvi put videla ovo okupljanje, i kada sam čula kuda idu, bila sam šokirana (moja prva pomisao je bila "Stradaće tamo!), ali su me moji prijatni sagovornici sa donje slike brzo razuverili od moje ideje da je to opasna misija. Ono što mi se najviše svidelo je bio opšti stav svih prisutnih da rade jednu potpuno pozitivnu stvar, a oduševilo me je odsustvo bilo kakve agresije i negativnog naboja koji obično prate skupove koji imaju bilo kakve veze sa Kosovom. Ljudi su jednostavno pošli na svojim motorima da proslave Vidovdan, uz muziku i puno pozitivne energije. I tačka. Baš tako - TAČKA. Nema nikakve pozadine, nema čitanja između redova, nema skrivenih namera.

Za 15-ak minuta, koliko sam imala vremena da provedem sa njima, novi bikeri su neprestano pristizali uglavnom u grupama, a svoj dolazak su najavljivali turiranjem motora i jednim krugom ispred platoa. Sve je to izgledalo tako fantastično, da je sve više ljudi zastajalo da posmatra ovaj nesvakidašnji prizor.


Za vreme koje sam provela u prvom navratu (kao što rekoh, ja sam taj dan radila, tako da je ovo bilo ukradeno vreme ;o))), nisam uspela da vidim Beogradske bikere, pošto je bilo još uvek rano, ali sam videla mnoge bikerske klubove iz cele Srbije.


Mislila sam da ću uspeti da zapamtim ko je odakle, ali sada vidim da sam se prevarila... Ovako mi ostaje da se nadam da će se ljudi sami prepoznati. Sorry.

Poslednje provere pred polazak na dalek put...

Svi su bili jako lepo raspoloženi i rado su pristajali da se slikaju (naravno da nisam slikala ljude direktno bez njihovog pristanka), čak su se neki i sami nudili da budu na fotografiji (na šta sam ja raado pristajala). Slikala sam se i ja sa njima, ali zbog odeće koju sam nosila tog dana (bila sam na konferenciji) strašno štrčim i ne uklapam se na tim slikama, izgledam kao Japanci kad se slikaju svugde i u svakoj prilici, pa često izgledaju kao da su pali s Marsa, tako da ću ovoga puta preskočiti te slike :D

A evo i najlepšeg motora - po mojoj oceni (jer ima 3 točka) i oceni vlasnika. Meni su motori poput choppera i Harley-a veoma atraktivni i volim da ih vidim i čujem, ali istovremeno imam paničan strah od voženja na bilo kakvom dvotočkašu, pa makar to bio i Tomos. Naravno, taj moj odgovor je izazvao buru smeha kod okupljenih... A što se tiče motora sa ove slike čula sam da je, na žalost, motor otišao u nepovrat, ali je na sreću vlasnik i dalje živ i zdrav. Nikako ne mogu da shvatim kako je od toliko dvotočkaša, nesreću imao baš jedan trotočkaš? Nadam se da će uspeti da napravi sebi novi motor u što skorije vreme, želim mu svu sreću. Na kraju krajeva, nosio je majicu OCC-a (Orange County Choppers), tako da pretpostavljam da mu ne nedostaje umeće, a za materijal će se valjda naći. A što se mene tiče... pa, pomerila sam svoj kriterijum na minimum 4 točka.


Ove fotografije su slikane pred polazak konvoja (moj drugi beg iz Skupštine). Svi su se postrojili na ulici i spremno čekali znak za polazak. Pokušala sam da foto-aparatom obuhvatim kolonu, ali je to bilo nemoguće, čak i sa vrha stepeništa Skupštine. Na sve to, tri mlade devojke, obučene u srpsku nošnju su učesnicima konvoja donosile so i pogaču, što je celom ovom skupu dalo još lepši i svečaniji ton.


Bikeri su se rado poslužili solju i pogačom, obradovani ovim činom. Svima je to još više diglo moral, tako da su motori počeli da bruje svom snagom. Devojke su bile veoma svečane ali istovremeno i ljupke.

Prizor i zvuk preko hiljadu motora je neopisiv. Centar grada je grmeo od zvuka turirajućih motora koji su se spremali za polazak. Takav prizor ne može a da vas ne ostavi bez daha. Snimila sam polazak, i ako uspem da snimak prebacim u neki manji formati koji blogger podržava, postaviću ga ovde, kako bih prenela bar deo atmosfere koji se ne može pretočiti u pisanu reč i sliku.



Mediji su propratili ovaj događaj, tako da dodatne tekstove možete naći u Blicu i fotografije na B92.

Osim što sam bila potpuno oduševljena idejom, prizorom, atmosferom i pozitivnom energijom ljudi koji su učestvovali u ovome, još nešto lepo sam shvatila iz svega ovoga:
ROCK 'N' ROLL NIJE MRTAV!!!
ŽIVEO ROCK 'N' ROLL!

26. јун 2009.

Tužni dani

Kiša pada već danima...zapravo, još od zvaničnog početka leta. Svi smo zbog toga bar pomalo depresivni, ali sada su došli zaista tužni dani. Meni naročito, jer volim sunce, a već dva dana za redom jutra mi počinju uz vesti "Juče je u ... godini preminuo/la..." za čime sledi ime javnih ličnosti koje su za mene lično imale veliki značaj, na ovaj, ili onaj način.

Juče mi je dan započeo vešću o smrti naše velike slikarke, Olje Ivanjicki. Da, stvarno sam se rastužila. Bila je drugačija, svežija, originalnija. A onda, za tom tužnom vešću, sledi jedna zastrašujuća - meksički (svinjski, ili H1N1 -ili već koji brojevi) grip je stigao i kod nas.

Photo: Press Online

Jutros sam se ponovo potresla. I posle jučerašnje poplave u Beogradu koja je čak bila pomalo i komična (naročito devojke koje umiru od smeha dok ih spasavaju vatrogasci!), nešto je jutros moglo da deluje na mene kao hladan tuš - preminuo je Michael Jackson. O njemu se već sve zna, pa ne bih sada i ja da se uplićem u neko pisanje umrlice. Samo ću da se podsetim davne 1983. godine, kada je kod nas izašao album Thriller - redovi, odnosno gužva (kod nas redovi ne postoje u pravom smislu reči), ispred jedine prodavnice u Beogradu koja ga je prodavala bili su ogromni, tako da troje trinaestogodišnjaka nikako nisu uspevali da se probiju i kupe po jedan primerak za sebe. Dolazili smo danima, jer nisu uspevali da naštampaju dovoljne količine ploča, kolika je bila potražnja, i svaki put bi ceo kontigent bio prodat u veoma kratkom roku. Nikada se nije znalo kada će stići nova pošiljka i ja sam još jedina od nas troje ostala uporna i išla svaki dan do prodavnice. Na kraju se prodavac sažalio na mene, i sačuvao mi jedan primerak "ispod tezge". Mojoj sreći nije bilo kraja! Kako sam samo sa velikim ponosom išla nazad kući, dok su me ljudi presretali i pitali gde sam kupila ploču. :o) A da ne pričam o tome da sam bila glavna, ne samo u razredu, nego i u celoj školi! Thriller nije za mene samo zato (i zbog muzike) njegov najomiljeniji album, već i zbog toga što je Michael Jackson u to vreme još uvek izgledao simpatično. Sve posle toga što je uradio sa svojim licem je već bilo previše i postalo mi je neprijatno za gledanje. Na sve to one optužbe za pedofiliju su mi ubile svaku želju da ga uopšte vidim. Posle toga sam mogla samo da ga slušam.

Moj izbor, u čast sećanja na Michael Jacskona je, naravno, Billie Jean.


Na žalost, u celoj ovoj poplavi kiše, bolesti i smrti, verovatno je poprilično nezapaženo prošla smrt Fare Fosit (Farrah Fawcett). Mnogi čak i ne znaju ko je ona, ali kada se kaže da je ona originalni Čarlijev anđeo, i kada se kaže da je njen poster, na kome je u crvenom kupaćem kostimu, najprodavaniji poster svih vremena, onda cela priča već dobija na težini.

Bila je ikona sedamdesetih godina, moja prva ljubimica i idol, sa bujnom grivom prelepe kose (doduše plave - javiše volim crnu kosu) i savršenim osmehom. Toliko sam joj se divila, da je moj prvi dezodorans koji sam ikada kupila, bio baš iz njene kolekcije, koja je naravno imala i šampone (i naravno da sam i šampon imala). Zbog svog izgleda, kasnije je imala poteškoće da pokaže da ume i da glumi, ali ono po čemu ćemo je pamtiti je njen savršen izgled.

A ovaj poster verovatno nikada neće biti premašen po popularnosti.


Stvarno tužni dani...

Olja, Farrah, Michael, nadam se da ste pronašli svoj mir.


23. јун 2009.

Videla sam najmanju bebu na svetu!


Uvek izbegavam da idem u posetu bebama koje su mlađe od mesec dana, ali juče sam napravila izuzetak, jer poštujem volju roditelja koji insistiraju na tome da beba treba da se navikne na gužvu i razne bacile. Elem, bebac je moj novi komšija, a stigao je iz porodilišta - pa, juče! To znači da je bebac star cela 4 dana, i stvarno mi je bila frka što ću ići kod tako male bebe, ali moram da priznam da sam od momenta kad sam ga ugledala onolicnog, potpuno zaboravila na sve drugo, i samo sam fascinirano blenula u njega.

Čudo je to kako svi mi (osim onih koji rade u porodilištu), ma koliko smo beba videli u životu, nikada ne uspemo zaista da zapamtimo koliko su bebice stvarno majušne. Svaki put se prenerazim kada vidim bebu mlađu od tri meseca, kolicko je to stvorenjce! Prvo, oni prstići! A tek noktići na tim prstićima koje, uzgred budi rečeno, treba i redovno seći! To je tako majušno, da mi nikada neće biti jasno kako to može da bude "kao pravo", ili kao što je rekla moja drugarica kada je prvi put videla moju bebu "Kakva je, kao živa!" - ona je htela da kaže "Kao živa lutka", ali se toliko zbunila da je rekla to što je rekla. Naravno svi smo joj se smejali, ali znam kolika je to zbunjenost kada ispred sebe vidiš tako malo biće koje ima sve što je potrebno da bi bilo čovek, a opet je tako sićušno, da izaziva nevericu - kako je to uopšte moguće?!?!?!?!? Naročito zbunjuju bebe koje na sve to još imaju i bujnu kosu (a ovaj bebac je ima). Vrhunac je kada počnu da pokazuju emocije (uglavnom kada nešto hoće), ili kada prave pokrete koje prepoznajemo, na primer kao zevanje (ali u nekoj minijaturnoj varijanti).

U stvari, do sada ste već shvatili da moj novi komšija uopšte nije najmanja beba na svetu, čak je i sasvim normalne veličine, nego to meni samo tako izgleda.

Ovo je možda malo zbunjen post, ali suština je da sam htela da poželim mom novom komšijici toplu dobrodošlicu.

DOBRO NAM DOŠAO, L!

10. јун 2009.

7. јун 2009.

Umače mi Nik Sloter! :o(

Umače mi Nik Sloter! :o(

I tako se ja danas zaputim na Adu popodne, ne bih li videla Nika Slotera...

I videla sam samo kako dva crna džipa, kao iz serije, ali crna, odlaze u suprotnom pravcu...
Nisam čak ni uspela da vidim nikoga u tim džipovima, osim ogromne kamere...
I ode Nik SLoter u Žarkovo, a ja došla iz tog pravca...

Baš nemam sreće... :o(

Videlo ga je pola Beograda i verovatno ceo Novi Sad, samo ja nisam... šmrc!

Svi na Adu!

Svi na Adu!!!

Kako piše Blic u današnjem članku, Nik Sloter će u nedelju ceo dan biti na Adi, nakon što se provoza Žarkovom. Nadam se da će nas vreme poslužiti, a pretpostavljam da će Ada svakako biti prepuna i zato što je nedelja.

Press je objavio snimak Robovog provoda u jednom beogradskom kafiću.
A ima i jedan tekst koji mi je promakao.

4. јун 2009.

Kako su mediji dočekali Nika Slotera

Photo: Blic


Dolazak Nika Slotera u Beograd nipošto nije prošao nezapaženo. Evo šta sam na brzinu sakupila od vesti na internetu:

Blic (srpski)
Blic (engleski)

Postoje i snimci na Youtube-u, ali mi je sada suviše komplikovano da ih postavljam, jer nemam vremena.

A tražeći vesti o dolasku Nika Slotera, slučajno sam nabasala na jedan forum - tema je iz 2004. godine, ali ima dosta duhovitih "krilatica" i "doskočica" na temu Nika Slotera, pa je zanimljivo za pogledati.

Toliko od mene, a ako neko zna gde možemo da nađemo Nika Slotera, neka ostavi poruku - ja nisam mogla da idem na aerodrom, a stvarno bih volela da ga vidim...

3. јун 2009.

Stigao nam je predsednik!!!

Nik Sloter (tj. Rob Stjuart) je stigao u Beograd, a na Aerodromu "Nikola Tesla" ga je dočekala gomila novinara i poštovalaca!

Moj prijatelj Jumbo je bio na licu mesta i napravio ove ekskluzivne fotografije. Hvala ti, Jumbo!








SLOTERA NIKA ZA PREDSEDNIKA!!!

SLOTERU NIČE, SRBIJA TI KLIČE!!!

:O)))

2. јун 2009.

Nik Sloter u Srbiji - SUTRA

U međuvremenu sam otkrila i neke nove informacije o dolasku Rob Stjuarta (Nika Slotera) u Srbiju.

Prvo, tu je članak iz dnevnog lista Danas ,gde se navodi da će Rob Stjuart biti "učesnik konferencije za štampu koju će festival 'To Be Punk' organizovati 3. juna u beogradskom Medija centru". Blic je samo napravio mali sažetak informacija koje je već objavio. Na sajtu B92 je objavljen jedan uopšten tekst ali su komentari na njega zanimljivi.

Moram da dodam i jedan članak, zapravo intervju sa Rob Stjuartom, iz 24 časa koji je star skoro 2 meseca, ali je zanimljiv.

Ono što nema u ovim člancima je podatak u kom hotelu u Beogradu će odsesti Rob Stjuart i ekipa. Za Beograd je Rob Stjuart potvrdio koji hotel je u pitanju, a za Novi Sad još ne zna. Ako nekoga zanima ime hotela, neka mi ostavi komentar.

I na kraju, špica serije Tropical Heat - čisto da se malo podsetimo ;o)